Danima sam se provlačila kroz živu ogradu u vrt. I onda kretala ravno do prozora koji je gotovo uvijek bio otvoren samo nisam mogla unutra od postavljene mreže za komarce (koja, naravno preko zime ostaje na svome mjestu) pa sam mjaukala sjedeći mirno. Djevojka me iznutra uvijek gledala, ponekad je rekla - daj šuti - ali nikad me nije tjerala. Doduše, nikad me nije ni puštala unutra jer ona kao, ima već jednog mačka, nekakvu spodobu, neko tumaralo koje noćima nije spavalo doma.
Mene je također priroda mačja naganjala u radoznala istraživanja grada u kojem eto, živim. I primjećujem da nas ima mnogo. Naša obitelj je brojna ovdje. Vrlo brojna.

Ponekad sam se znala zadržavati blizu klupa u nekom parku. Shvatila sam da su klupe mjesta na kojima ljudi susreću jedni druge ili dolaze zajedno sjesti na njih. Ili bivaju samo kao što je jednom bio sam neki mlađi čovjek s jasno vidljivim, nervoznim pitanjem na licu kako pobijediti monotoniju vlastite vrtnje u krug u gradu koji svakim novim danom postaje sve tjesniji za stanovnike nemirne kao što je on. Skoro da je pao stražnjicom na istrošeno drvo klupe, paleći cigaretu i opustivši noge ravno naprijed. Ostao je sjediti tako, mirno buljeći ispred sebe sve dok nije primijetio mene. I tada, dok smo se gledali oči u oči, čovjek i ja, u mislima sam mu uspjela uhvatiti (gotovo u strahu zar ja to zaista mogu) ideju suludu: "Kako su neinventivni moji sugrađani.

Čemu ovi neuredni i puni galebovog izmeta spomenici? Bilo bi luđe i zanimljivije od bakra ili nekog drugog metala izraditi mačku koja mirno sjedi i da se tako veličanstvena sija na suncu. Tada bi to bilo nešto novo. Tada bi bili Grad mačaka." U sljedećem trenutku već sam bježala od tih prodornih a, opet nekako mrtvih očiju, do kraja uznemirena činjenicom da sam možda spoznala dio ljudskih misli. Kad sam opet usporila hod nastavljajući šetnju, osjećala sam se polaskano.

Nisu loši ovi Riječani. Barem neki. Recimo, učinilo mi se jako simpatičnim kad je neki dečko usred malo žešće rasprave s djevojkom duge kose bacio visoko u zrak skoro više od pola hotdoga koji je pao na korak (mačji) od mene, a kasnije, kad su se pomirili i zagrlili rekao je: "Barem nešto dobro od ove svađe. Maca se najela."

Znate, ne bih htjela u ovoj mojoj priči o našem životu u River cityju spominjati one tužne detalje brojeći zgažene i mrtve, kao ni prisjećati se navodnog postojanja groznih ljudskih monstruma kojima je ugodno doživjeti orgazam hvatajući mačku za rep i vrat i, jakim trzajem slomiti joj kičmu. Članovi moje obitelji su i lav i tigar. Zašto to ne pokušaju učiniti s njima? Ha?

Vračajući se kući, do prozora moje djevojke, vidjela sam i postariju gospođu kako šeta na uzici svog sijamskog ljubimca. Doduše, nisu se micali. Sijamski ljubimac je stajao ukopan na mjestu pa je stajala i gospođa. Takve smo mi. Ne volimo uzice.

Mirno sam opet prošla kroz vrt i zamjaukala kraj mreže za komarce, prekasno primjećujući goste kod moje djevojke. Mladići su zašutjeli i pogledali me. Jedan od njih je upitao kako se zovem. "Pa...recimo, Berta" - odgovorio je šaljivi curetak dodavši: "Ne znam što ću s njom. Znaš li ti možda neku obitelj kojoj nedostaje veselja?" Dječak je rekao kako odmah može probati nekoga nazvati i tako se toga dana to nasmijano, mlado društvo nekoliko sati zabavljalo okrećući telefonske brojeve s porukama - halo, mačka. Dostava odmah?
Zaista ugodna je atmosfera življenja kod te djevojke koja možda ni ne razumije da sam odlučila biti njenom i svojski sam se trudila pronaći vrata ulaska u njen život.
Iz iskustva stečenog kroz druženje s ostalim mačkama znam da mi živimo i u neboderima i to neke čak na dvadeset šestom katu. Dakle, neke od nas imaju malo čudnije i pomaknutije poimanje o postojećem svijetu jer su bliže pticama nego onim mrmljajućim stvorovima koji se negdje duboko dolje pomiču kako se pomiče svjetlost na stupovima koje ne razumijem. No, mislim da negdje u tim stupovima postoji određena poslušnost koju bi i mi, mačke trebale usvojiti i slijediti jer oni mrmljajući stvorovi nekad stoje, a onda opet krenu no, priznajem da to ne kapiram sasvim. Ali, htjela bih naučiti. Moji prijatelji i prijateljice koji su se prije mene uspjeli udomiti kod ljudi pričali su kako uopće nije bilo teško naučiti otvoriti vrata od dnevnog boravka ili kupaonice (ali, zatvoriti ih, nikad se ne sjete), shvatiti sebe u ogledalu, razumjeti televiziju ili pristojno izaći iz sobe kad se dvoje žele prepustiti ljubavi. Zato znam da bih jednom mogla razumjeti i suštinu tih stupova i svjetlosti. Sve bih mogla razumjeti. Ako mi se bude dalo. Čak i to da neki od vas misle da nas ima previše pa nas truju. Kakva je to samo ofenziva bila, kroz lipanj i srpanj 1996. godine. Doživjevši je, mislim da više nisam dijete.

No, reći ću vam hvala jer, tih dana moja djevojka je otvorila vrata, upoznala me sa svojim mačkom i rekla - baby, it is a wild world.

my cat Gustaf	contents	my poetry